Pomoć je za one koji je traže

Pomoći ljudima do kojih nam je stalo je nešto najprirodnije što možemo napraviti. Gledati nekog koga volimo da se muči, pati, ne uspijeva, a mi mislimo da možemo i znamo pridonijeti, je užasno teško. No je li to ipak samo još jedan oblik ljubavi koji možemo dati?

Ljubav ima razna lica

Ljubav ima nevjerojatno puno dimenzija, a kada zaista volimo onda dajemo čak i kada nas boli. Da, boli nas ne pomoći, ali moramo jer je to u mnogim situacijama poštenije, ispravnije i korisnije za tu osobu.

I mi sami sada znamo kako pomoći jer smo prošli kroz proces, iskusili smo, opekli smo se… i da, voljeli bismo da netko koga volimo ne mora učiti na svojim greškama, svojem iskustvu, ali ponekad je tako najbolje. Jer poštedjeti nekoga boli, podrazumijeva i poštedjeti, odnosno uskratiti nekoga od iskustva, doživljaja i vrijednih lekcija.

Teško nam je, ali poštujemo. Teško nam je, ali pružamo slobodu. Teško nam je, ali prepuštamo stvar procesu koji netko mora proći da bi zaista doživio i naučio sve što mu je određenom situacijom predodređeno.

Tako čuvamo i sebe i odnos.

Pomaganje je dvostrani proces

Koliko puta ti se dogodilo da si učinila nešto za nekoga, a pomoć je prošla, ne samo bez zahvale, nego netko nije ni trepnuo ili se još možda i naljutio?!

Pitanje, jesi li sigurna da te osoba uopće pitala za mišljenje, savjet, a kamoli za pomoć?

Kada nam netko ispriča situaciju koja ga muči, prvo bi bilo dobro saznati koja je pozadina tog razgovora, možda je netko samo htio čuti naglas to što mu je na duši, a mi smo već u sto kombinacija di šta i kako da se to riješi… a rješenje se možda ni ne traži.

Jesi li ikada iznudila pomoć? Ja, jesam… Doslovno pitala - e, hoćeš da ja to preuzmem na sebe i napravim kako mislim da je najbolje. Odgovor je bio… paaa možeeee… I što se dogodilo? Naravno da moje rješenje nije bilo to što je osoba htjela, jer nije ni sama znala što točno želi, a ja sam je prisilila da se nešto napravi… i sama sebi zabila autogol. Potrošila sam vrijeme, osoba nije dobila ono što želi i problem nije bio riješen… jer što je uopće bio problem? Zadatak koji netko nije riješio ili nečija neodlučnost?! Naravno da sam na kraju još i bila povrijeđena, a sama sam si kriva.

Poštujmo proces, po redu, bez preskakanja

Kao što malo dijete prvo puže pa hoda (barem većina), kao što prvo blebeće bezveze prije nego krene citirati Dostojevskog… tako je i u poslovnim i privatnim procesima.

Moramo ući u neki odnos i od početka do kraja proći ono što je tu za nas…

Moramo krenuti korak po korak rješavati neke zadatke kako bismo na kraju došli do određenog rješenja ili cilja. Procesi su nerjetko iznimno složeni i ako pojedini segment preskočimo, nešto ne naučimo, sačekat će nas iza ugla kada se najmanje nadamo.

A realno, nigdje nam se ne žuri. Za sve važne i vrijedne stvari je potrebno vrijeme. Da naučimo, da sazrijemo i da možemo spremni zakoračiti na sljedeći nivo.

Pustimo da vrijeme radi svoje

Ništa ne ide na silu, pa ni dobra djela, pomaganje. A svi znamo za onu da je put do pakla posut najboljim namjerama. Stoga, pomoć je najefikasnija kada je netko zatraži. Tek kada je netko svjestan da treba pomoć tada ju je spreman i primiti. Sve prije toga je na silu i postoji značajna šansa da nešto pođe u krivo.

Opet ne namjerno… ali kada emocije prorade, dok se ne smire, koga je briga za namjeru…

Vrijeme radi i za onog koji pomoć treba i onoga koji je nudi. Jer kako sazrijeva neki problem i kristalizira se njegovo rješenje, tako i osoba koja proživljava izazovnu situaciju postaje druga osoba… Stalno se mjenjamo i drugačije doživljavamo svijet oko sebe danas, za mjesec dana i za 3 godine.

Sve uvijek na kraju dođe na svoje, a nama ono što ponekad jedino istinski treba je samo malo strpljenja i prihvaćanja.